Diana bježi od rata u potrazi za novim domom (PORTO-01-HR)

Diana ima 18 godina i najmlađa je od troje djece. Njena je zemlja bila u ratu kada je morala pobjeći, ostavljajući za sobom oca i brata da se bore u ratu. Ostavila je i svoje bake i djedove koji nisu htjeli napustiti zemlju, kao  i dobre prijatelje. Govori engleski prilično dobro, ali većina je nastave u školi je na jeziku nove zemlje i teško joj je pratiti.

Slike svega što je vidjela u ratu stalno se vraćaju. Ima noćne more koje se ponavljaju i često se budi vrišteći, plačući i znojeći se. Smatra da nema smisla vezati  se na bilo koga, jer će se u svakom trenutku možda morati odvojiti od njih.

Nekoliko nastavnika primijetilo je da se čini odsutnom, nesvjesna svega što se događa oko nje, često dolazi i napušta prostoriju sama. Kada čuje neke intenzivnije zvukove, kao što je padajući objekt, reagira burno i pokušava suspregnuti suze. U jednoj takvoj situaciji  napustila je sobu plačući i vratila se na koncu kako bi se ispričala učiteljici zbog neočekivanog odlaska. Učiteljica je smatrala da je to prilika za rješavanje situacije.

Nastavnik informiran o traumi prihvaća da ponašanje u učionici može biti odraz psihološke krize, a ne neprimjerenog ponašanja;

Učiteljica ju je pitala što smatra izvorom te situacije i da li bi željela pričati o tome  (empatični odgovor – istraživanje);

Učiteljica je prepoznala simptome posttraumatskog stresa (tj. emocije, misli, ponašanja i tjelesne senzacije);

Učiteljica  je primijenila  empatičan podupirući pristup, odnosno komponente vrednovanja, poštovanja i udruživanja;

Učiteljica joj je rekla da sveučilište ima ured za psihološku podršku i uputila kako se može upisati.

Učiteljica je predložila obrazovni materijal za samopomoć sa strategijama za pomoć u suočavanju s tjeskobom.