I mi smo žrtve (PORTO-05-HR)

Peter i Francis, oboje u dobi od 20 godina, pobjegli su iz svoje zemlje jer su znali da će biti regrutirani kako bi se borili u vojsci. Nisu željeli to učiniti jer u rat nisu vjerovali. Studirali su medicinu i željeli su u budućnosti spašavati živote.

U novoj zemlji Peter i Francis došli su u općinske službe. Zanimalo ih je kako mogu nastaviti studij u novoj zemlji, ali im je rečeno da, budući da nemaju izbjeglički status, neće biti lako dobiti odobrenje.

Dobivši infomaciju Peter je postao vidno uznemiren. Izgledao je vrlo loše i jedva je mogao govoriti. Francis je objasnio zaposleniku da su, u osnovi, oni postali „loši momci” u svačijem očima. Bili su u zamci, bez prošlosti ili budućnosti, bez doma i bez zemlje.

Član osoblja obučenog za prakse koje se temelje na znanjima o traumi:

• Prepoznati Peterove simptome kao manifestacije psihološke krize;
• Prihvatio je takvo ponašanje i odgovorio empatijom, primjenjujući komponente istraživanja, validacije, podrške i poštovanja;
• Dao je Peteru upute kako bi pomogao normalizirati disanje i izbjeći fokus na osjetima u tijelu. Pomogao mu je usporiti ritam disanja i zamolio ga da detaljno opiše neke predmete koji su bili ispred njih.

Kada se simptomatika povukla, djelatnik obučen za praksu je :

• objasnio da Peterova reakcija može biti povezana s iskustvom psihološke traume i da  svaka osoba reagira  drugačije;
• predložio edukacijski materijal za samopomoć sa strategijama koje će pomoći Peteru i Francis da se nose sa svojom tjeskobom;obećao je dobiti više informacija o tome što bi bilo moguće učiniti u tim okolnostima i zakazao novi  sastanak za nekoliko dana;
• osim toga, uputo ih je na dodatne informacije drugim službama.