Herbert čeka u redu (WIN-02-HR)

Ispred ureda za zapošljavanje, velika skupina ljudi čekala je s očekivanjima o osiguranju novog početka. Među njima je bio i čovjek po imenu Herbert, čiji je izraz očiju govorio o  tragediji i gubitku.

Herbert je preživio veliku željezničku nesreću koja je odnijela živote mnogih. Traumatski događaj ostavio mu je ožiljke, kako fizički tako i emotivno. Sjećanja na taj dan teško su mu opterećivala dušu, narušavajući duh i ostavljajući ga u trajnom stanju povlačenja u sebe i apatije.

Dok je Herbert stajao u redu, okružen glasom nade drugih ljudi , njegov um je doticao  dubinu očaja. Zvuk razgovora, nekoć simfonija ljudske povezanosti, postao je ogromna kakofonija koja je odražavala kaos nesreće. Činilo mu se da se svaki glas, svaka riječ, spaja u progonjene vrikove koji su probili zrak tog tragičnog dana.

Osjetio je težinu u ramenima, a pogled išao u prazninu  koja je zamijenila iskru života koja je nekoć živjela u njemu. Svijet oko njega postao je  udaljen i nedostižan, njegovo srce zatrpano je ljuskom tjeskobe.

Ljudi koji su čekali uz njega primijetili su Herbertovo promjenjeno  stanje, oštar kontrast nemiru drugih ljudi. Šapat je  prošao  kroz red, uz suosjećanje i zabrinutost utkane u njih. Neki su pomislili da ispod Herbertove apatije leži duboko ukorijenjena bol, trauma koja se tek treba riješiti.

Među onima koji su čekali, Herbertu se obratila žena imena Emma, nježne prisutnosti i srca punog empatije. Stajala je pored njega, uspoređujući njegovu tišinu s vlastitim tihim razumijevanjem. Nije bilo riječi, jer su znali da ponekad tišina ima više utjehe od praznih priča.

Emma je nježno stavila ruku na Herbertovu ruku kao čin solidarnosti i suosjećanja. Njezin dodir probio je zidove njegova stanja, podsjetivši ga da nije sam u svojoj borbi.

U tom trenutku ljudske povezanosti Herbert je počeo osjećati treperenje topline usred hladne utrnulosti koja ga je obuzimala. Emmina nazočnost djelovala je kao linija života, polako ga povlačeći iz dubina njegovih traumatičnih uspomena.

Kako je red napredovao, Emma je ostala uz Herbertovu stranu kao tihi izvor potpore. Sama njezina nazočnost imala je  snagu utjehe , prizemljujući ga u sadašnjost, podsjećajući ga da još uvijek postoji svijet vrijedan življenja izvan sjena njegove prošlosti.

Herbert se postupno počeo vraćati. Ispravio se, a pogled se pomaknuo s ponora na lica oko njega. Razgovori koji su ga nekoć preplavili pretvorili su se u zbor dijeljenog čovječanstva, svaki glas predstavlja jedinstveno putovanje.

Kad je Herbert napokon došao do pulta, osjetio se oživljen kolektivnom otpornošću kojoj je svjedočio. Službenik, promatrajući preobrazbu u njegovom ponašanju, dočekao ga je ljubaznim osmijehom i nježnim glasom, prepoznajući snagu koja mu je bila potrebna da izdrži i ustraje.

Wolfgang Eisenreich, WIN