Ruth na koncertu (WIN-03-HR)

Ruth je preživjela Holokaust, nakon što je doživjela strahote nacističkih koncentracijskih logora. Izgubila je voljene, svjedočila nezamislivim zločinima i nosila ožiljke iznutra i izvana.

 Unatoč dugoj traumi, Ruth je izgradila život za sebe nakon rata. Pronašla je utjehu u glazbi, jer je to bio jezik koji je pričao s njezinom ranjenom dušom. Nazočila je koncertima kad god je mogla, uranjajući se u pjesme koje su odjekivale njezinim srcem. Moć glazbe ju je zacijelila na načine na koje riječi ne mogu.

 Te se večeri Ruth je sjela u svoje sjedište, srcem prepunom glazbe. Simfonija je počela, omotavši koncertnu dvoranu u moru očaravajućih nota. Kako je glazba tekla, pojavio se crescendo zvuka, i usred orkestralne ljepote, pojavio se zvuk koji je poslao udarne valove kroz Ruthino biće.

 Bio je to udar metala protiv metala – oštre buke koja je probudila njeno srce poput bodeža. Odražavao je proganjajući odjek vrata koja su je ograničila,  zvuk zatočeništva i terora koji je odjekivao kroz koncentracijske logore. Sjećanja su se uzburkala, prijeteći da će je obuzeti dok je sjedila zamrznuta.

 Tijelo joj se napelo, disanje joj je postalo plitko, a hladan znoj joj je preplavio čelo. Koncertna dvorana, nekoć utočište za odmor, pretvorila se u mučnu dvoranu. Ruke su joj se drhtale  dok je njezin um zaronio u dubine njenih najmračnijih dana.

Sjedeći kraj Ruth, žena ljubaznih očiju i nježne prisutnosti osjetila je njenu bol. Prepoznajući znakove traumatičnog okidača, nagnula se bliže, njen glas bio je ispunjen suosjećanjem. „Draga gospođo, ovdje sam s vama. Udahnite sa mnom. Duboko udahnite i polako izdahnite. Hajdemo se prizemljiti u sadašnjosti, u ovom trenutku glazbe.”

Ruthini drhtavi prsti stigli su do ženine ruke, pronalazeći utjehu u vezi koju su dijelile. Zajedno su izmjenjivale udisaje , ritam njihovih udisaja i izdisaja  umirivali su  Ruthino ubrzano srce.

Svakim namjernim udahom žena je nastavila blagim glasom „fokusirajte se na ljepotu koja vas okružuje - glazbenike, dirigente, note koje oživljavaju. Neka vas melodija odvede od sjena prošlosti.”

Dok se Ruth borila vratiti kontrolu, pronašla je snagu u riječima žene. Polako je preusmjeravala pažnju, fiksirajući se na instrumente i vješte glazbenike  . Udarac metala, ranije  okidač, počeo je blijedjeti u pozadini, prigušen skladnom simfonijom orkestra.

U Ruthinim očima pojavile su se suze, miješajući se s njezinom zahvalnošću. Žena koja je sjedla pored nje ponudila je razumijevanje i podršku koju je očajnički trebala. Pružila je liniju života usred tame, podsjetivši Ruth da nije sama na svojem putu iscjeljenja.

Wolfgang Eisenreich, WIN